Milan Sijerković bio je naš geofizičar, meteorološki znanstvenik, vremenski prognostičar, klimatolog i promicatelj meteorologije u Hrvatskoj, istraživač hrvatske pučke kulture, pisac 21 popularno-stručne meteorološke knjige za djecu i odrasle. 

Isto tako, dao je veliki doprinos pisanju prikaza povijesnih meteoroloških zbivanja u Hrvatskoj, istraživanju života i rada najistaknutijih djelatnika i ustanova na području meteorološke znanosti i prakse i istraživanju običaja i pučkih vjerovanja o vremenu kao prirodnoj pojavi. Lijepo je objasnio važnost istraživanja naše prošlosti i povijesti u svojoj knjizi Hrvatski vremenoslovci: "Pučke se meteorologije ne treba stidjeti, jer i ona dio razvoja opće uljudbe, ali je valja razborito vrednovati."

Milan Sijerković bio je osoba koja je znala odgovore na intrigantna meteorološka i životna pitanja, kao na primjer: Ima li tornada u Hrvatskoj?  Kako bura nastaje i nestaje? Koji je meteorolog ispaljivao podnevni grički topi i zašto? Kad je bila "najstrašnija" zima u Hrvatskoj? ...

I evo njegovog odgovora na zadnje pitanje:-)

Kada je bila najstrašnija skorašnja hrvatska zima? 

(prema Sijerkovićevom istraživanju u knjizi Vrijeme nemirno, klima rasklimana : meteorološke pripovijesti, str. 121-126)

Iako je prosinac 1928. bio prosječno hladan, u noći između 1. i 2. siječnja 1929. pao je obilan snijeg, i – počele su nevolje. Stigla je velika studen. Snijeg je na Sljemenu 4. siječnja bio visok 60 cm,  a 25. siječnja je napadalo još 35 cm novog snijega.  Tramvaji i automobili u Zagrebu nisu mogli voziti pa su saonice prevozile ljude i robu.  Izvan grada visina je snijega dosegla jedan metar, ceste su u predgrađima bile neprohodne.

Dana 19. siječnja iz Siska javljaju: „Zamrzle su se obje rijeke i to Sava i Kupa. Ljudi prelaze s jedne stane na drugu i led je tako debeo da mogu prelaziti i kola ...“

A onda… u prvim danima veljače, u cijeloj zemlji slijede nezapamćene hladnoće. Najhladniji dan zime bio je 3. veljače – u Zagrebu je u Maksimiru izmjereno -27,0 °C, a na aerodromu u Borongaju -28,6 °C, dok se u Čakovcu živa u termometru spustila na -35,7 °C. Dan poslije u Gospiću je izmjereno -36,0 °C.

U Dubrovniku od hladnoće pucaju vodovodne cijevi, a u Zagrebu tramvajski, telefonski i telegrafski vodovi. Sljedećih dana stižu vijesti iz cijele tadašnje Jugoslavije o smrzavanju ljudi. U Helsinkiju temperatura je pala na -45 °C, u Poljskoj su zbog velike hladnoće sve škole zatvorene, na bečkim ulicama su postavljene vojničke kuhinje koje prolaznicima besplatno dijele topli čaj i kruh, na pariškim ulicama i trgovima postavljeno je 200 javnih peči na koks, na prilazima Istambulu zamijećeni su čopori gladnih vukova, u Grčkoj su tijekom nekoliko dana vukovi pojeli šesnaestoro djece i šest vojnika.

Desetog veljače novine javljaju da se u Zagrebu zamjećuje nedostatak goriva za grijanje i da su sve škole obustavile rad. Sljedeći dan Sava se kraj Zagreba zaledila po cijeloj širini, prvi put nakon 1880. godine, te preko Save prelaze pješaci i konjske zaprege!

Uz tu studen, snijeg  je opet  padao u Zagrebu gotovo neprestance od 10. – 16. veljače.  Šesnaestog veljače debljina snijega na Griču bila je 80 cm, kao nikad prije ili poslije,  a u Maksimiru čak 95 cm! Tramvaji nisu vozili, urušavali su se krovovi, pošte su prestale primati pakete, osim onih koji sadrže lijekove, zagrebačke ulice bile su neprohodne, Zagreb je ostao bez ogrijeva, vlakovi iz Zagreba u odlasku kasne desetak sati, mnogi vlakovi po Hrvatskoj su zatrpani, vukovi su se približili zagrebačkim ulicama (dva su vuka viđena u maksimirskoj šumi te su za njima krenuli lovci). 

Dakle, ako vam se netko bude ove zime žalio da mu je hladno, slobodno mu odgovorite: „Nije to ništa, kako je bilo 1929. godine“!  :-D