Zbirka starih i rijetkih knjiga Geofizičkog odsjeka
Opis:
Ruđer Josip Bošković (Rogerius Josephus Boscovich) bio je isusovac, znanstvenik, filozof, pjesnik i diplomat (Dubrovnik, 1711. – Milano, 1787.).
Njegova meteorološka rasprava Sopra il Turbine che la notte tra gli XI e XII giugno del MDCCXLIX danneggio una gran parte di Roma (Rim, 1749. ; latinski prijevod 1766.) [Upon the whirlwind that on the night between the 11th and 12th of June 1749 damaged a large part of Rome] bila je potaknuta pustošenjem koje je u Rimu izazvala olujna pijavica stigavši s mora. Ruđer Josip Bošković navodi da su morske trombe na Jadranu vrlo česte, a poznate su kao šijuni (scioni) ili drugdje pod grčkim imenom sifoni (naziv šijun i danas se koristi u Dubrovniku). Bošković dalje kaže da ih je i sam često promatrao kao dječak te opisuje tri takva slučaja. Za jednog nevremena koje je od jugozapada došlo s pučine na kopno kao strašna oluja uz munje, gromove, kišu i tuču, izbrojio je čak 13 pijavica, a često ih je vidio dvije, tri ili četiri u isto vrijeme.
Ruđer Josip Bošković (Rogerius Josephus Boscovich) bio je isusovac, znanstvenik, filozof, pjesnik i diplomat (Dubrovnik, 1711. – Milano, 1787.).
Njegova meteorološka rasprava Sopra il Turbine che la notte tra gli XI e XII giugno del MDCCXLIX danneggio una gran parte di Roma (Rim, 1749. ; latinski prijevod 1766.) [Upon the whirlwind that on the night between the 11th and 12th of June 1749 damaged a large part of Rome] bila je potaknuta pustošenjem koje je u Rimu izazvala olujna pijavica stigavši s mora. Ruđer Josip Bošković navodi da su morske trombe na Jadranu vrlo česte, a poznate su kao šijuni (scioni) ili drugdje pod grčkim imenom sifoni (naziv šijun i danas se koristi u Dubrovniku). Bošković dalje kaže da ih je i sam često promatrao kao dječak te opisuje tri takva slučaja. Za jednog nevremena koje je od jugozapada došlo s pučine na kopno kao strašna oluja uz munje, gromove, kišu i tuču, izbrojio je čak 13 pijavica, a često ih je vidio dvije, tri ili četiri u isto vrijeme.
Opis:
Ruđer Josip Bošković (Rogerius Josephus Boscovich) bio je isusovac, znanstvenik, filozof, pjesnik i diplomat (Dubrovnik, 1711. – Milano, 1787.).
Njegova astronomska rasprava De lunae atmosphaera [O atmosferi Mjeseca] izdana je u Rimu 1753. godine (nakon toga ponovo je izdana 1754. u Leipzigu i 1766. u Beču). U njoj Bošković raspravlja o tome ima li Mjesec atmosferu sličnu Zemljinoj ili nekakvu drukčiju ili je uopće nema. Kad Mjesec prekrije zvijezde (okultacija), ako postoji Mjesečeva atmosfera morale bi se u trenutku kad počne prekrivanje opaziti neke promjene. Bošković zaključuje da Mjesečeva atmosfera ne može biti slična Zemljinoj, i da Mjesec okružuje neka vrsta rijetke tekućine, što je zaključio na temelju nejednolike osvijetljenosti Mjesečevih planina kad Sunčeve zrake padaju koso na Mjesec. Uz to, Bošković zaključuje da ne postoji prava Mjesečeva atmosfera koja bi okruživala tu rijetku tekućinu. Bošković, uz ostale, pobija i Eulera koji je vjerovao da je dokazao postojanje Mjesečeva atmosfere.
Ruđer Josip Bošković (Rogerius Josephus Boscovich) bio je isusovac, znanstvenik, filozof, pjesnik i diplomat (Dubrovnik, 1711. – Milano, 1787.).
Njegova astronomska rasprava De lunae atmosphaera [O atmosferi Mjeseca] izdana je u Rimu 1753. godine (nakon toga ponovo je izdana 1754. u Leipzigu i 1766. u Beču). U njoj Bošković raspravlja o tome ima li Mjesec atmosferu sličnu Zemljinoj ili nekakvu drukčiju ili je uopće nema. Kad Mjesec prekrije zvijezde (okultacija), ako postoji Mjesečeva atmosfera morale bi se u trenutku kad počne prekrivanje opaziti neke promjene. Bošković zaključuje da Mjesečeva atmosfera ne može biti slična Zemljinoj, i da Mjesec okružuje neka vrsta rijetke tekućine, što je zaključio na temelju nejednolike osvijetljenosti Mjesečevih planina kad Sunčeve zrake padaju koso na Mjesec. Uz to, Bošković zaključuje da ne postoji prava Mjesečeva atmosfera koja bi okruživala tu rijetku tekućinu. Bošković, uz ostale, pobija i Eulera koji je vjerovao da je dokazao postojanje Mjesečeva atmosfere.
Opis:
Tomcsányi Ádám [čit.- Tomčanji Adam] mađarski je fizičar, inženjer i sveučilišni profesor (Kamánfalva, 1755. - Pešta, 1831.). Studirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Budvi i na Institutum Geometricum-u, gdje je stekao doktorat, a potom 1787. inženjersku diplomu. Od 1790. Radi na Filozofskom Fakultetu kao asistent iz fizike i mehanike, potom od 1791. do 1798. kao profesor fizike i agronomije na Akademiji u Nagyvárad-u (Nađvarad, današnja Oradea, Rumunjska), pa u Pozsony-u (Požonj, današnja Bratislava, Slovačka). Od 1801. predavao je na Peštanskom Fakultetu na Odsjeku za fiziku i mehaniku, sve do svoje smrti. U razdoblju 1823. - 1824. bio je rektor tog Fakulteta. Izdao je pionirsku monografiju u Mađarskoj o elektricitetu, kojom je obuhvatio i primjenu elektrokemije i elektriciteta u medicini. Studija o potresu 1814. u Mór-u, koju je napisao s Pál-om Kitaibel-om, jest i u međunarodnim razmjerima priznat rad.
Knjiga Institutiones Physica : Pars III. : complectens astronomiam, et geographiam physicam, item meteorologiam (1824.) mađarskog profesora fizike Ádáma Tomcsányia treći je dio njegovog djela Institutiones Physicae, koji se bavi astronomijom i meteorologijom.
Tomcsányi Ádám [čit.- Tomčanji Adam] mađarski je fizičar, inženjer i sveučilišni profesor (Kamánfalva, 1755. - Pešta, 1831.). Studirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Budvi i na Institutum Geometricum-u, gdje je stekao doktorat, a potom 1787. inženjersku diplomu. Od 1790. Radi na Filozofskom Fakultetu kao asistent iz fizike i mehanike, potom od 1791. do 1798. kao profesor fizike i agronomije na Akademiji u Nagyvárad-u (Nađvarad, današnja Oradea, Rumunjska), pa u Pozsony-u (Požonj, današnja Bratislava, Slovačka). Od 1801. predavao je na Peštanskom Fakultetu na Odsjeku za fiziku i mehaniku, sve do svoje smrti. U razdoblju 1823. - 1824. bio je rektor tog Fakulteta. Izdao je pionirsku monografiju u Mađarskoj o elektricitetu, kojom je obuhvatio i primjenu elektrokemije i elektriciteta u medicini. Studija o potresu 1814. u Mór-u, koju je napisao s Pál-om Kitaibel-om, jest i u međunarodnim razmjerima priznat rad.
Knjiga Institutiones Physica : Pars III. : complectens astronomiam, et geographiam physicam, item meteorologiam (1824.) mađarskog profesora fizike Ádáma Tomcsányia treći je dio njegovog djela Institutiones Physicae, koji se bavi astronomijom i meteorologijom.
Opis:
Friedrich Heinrich Alexander von Humboldt (Berlin, 1769. - Berlin, 1859.), njemački prirodoslovac i istraživač. Između 1799. i 1804. von Humboldt je putovao po Južnoj Americi koju je istražio i opisao po prvi put sa znanstvenog gledišta. U svojemu djelu Kosmos u 5 svezaka izvršio je fizički opis svijeta. Prva dva sveska Kosmosa su izdana i u glavnini sastavljena između godina 1845. i 1847. To je rad koji sadrži grafički opis i zamišljenu koncepciju prirodnog svijeta. Treći i četvrti svezak izdani su 1850. i 1858., dok je fragment petog posthumno objavljen 1862.
Humboldtovo je najpoznatije djelo Kosmos : Entwurf einer physischen Weltbeschreibung [Kozmos : skica fizikalnog opisa svijeta], u pet svezaka, nastalo na temelju njegovih čuvenih "Predavanja iz Pjevačke akademije". Geofizička knjižnica posjeduje 1., 2. 3. i 4. svezak..
Friedrich Heinrich Alexander von Humboldt (Berlin, 1769. - Berlin, 1859.), njemački prirodoslovac i istraživač. Između 1799. i 1804. von Humboldt je putovao po Južnoj Americi koju je istražio i opisao po prvi put sa znanstvenog gledišta. U svojemu djelu Kosmos u 5 svezaka izvršio je fizički opis svijeta. Prva dva sveska Kosmosa su izdana i u glavnini sastavljena između godina 1845. i 1847. To je rad koji sadrži grafički opis i zamišljenu koncepciju prirodnog svijeta. Treći i četvrti svezak izdani su 1850. i 1858., dok je fragment petog posthumno objavljen 1862.
Humboldtovo je najpoznatije djelo Kosmos : Entwurf einer physischen Weltbeschreibung [Kozmos : skica fizikalnog opisa svijeta], u pet svezaka, nastalo na temelju njegovih čuvenih "Predavanja iz Pjevačke akademije". Geofizička knjižnica posjeduje 1., 2. 3. i 4. svezak..
Opis:
Milutin Milanković (Dalj, 1879. - Beograd, 1958.) bio je građevinski inženjer, klimatolog i astronom. Poznat je po teoriji ledenih doba, koja povezuje varijacije Zemljine orbite i dugoročne klimatske promjene. Ova teorija je poznata pod imenom Milankovićevi ciklusi. Već 1912., njegova zanimanja su se usmjerila k proučavanju solarne klime i planetarnih temperatura. U Budimpešti je Milutin Milanković završio monografiju o ovom problemu, koja je objavljena 1920., pod naslovom Théorie mathématique des phénomènes thermiques produits par la radiation solaire (Matematička teorija termičkih fenomena uzrokovanih sunčevim zračenjima). Za drugu knjigu, Milanković je napisao četiri dijela razvijajući i formirajući svoje teorije: teoriju sekularnih pokreta Zemljinih polova i teoriju glacijalnih perioda (Milankovićevi ciklusi). Milanković je 1941. odlučio sakupiti sve svoje radove koji se bave teorijom solarnog zračenja i objaviti ih pod jednim naslovom - Kanon der Erdbestrahlung und seine Anwendung auf das Eiszeitenproblem (Kanon osunčavanja Zemlje i njegova primjena na problem ledenih doba ; Canon of insolation of the ice-age problem).
Pred sam početak rata u Jugoslaviji, 1941. je završeno tiskanje ovog najznačajnijeg djela Milutina Milankovića - Kanon der Erdbestrahlung und seine Anwendung auf das Eiszeitenproblem (Kanon osunčavanja Zemlje i njegova primjena na problem ledenih doba) objavljenog u izdanju Srpske kraljevske akademije.
Milutin Milanković (Dalj, 1879. - Beograd, 1958.) bio je građevinski inženjer, klimatolog i astronom. Poznat je po teoriji ledenih doba, koja povezuje varijacije Zemljine orbite i dugoročne klimatske promjene. Ova teorija je poznata pod imenom Milankovićevi ciklusi. Već 1912., njegova zanimanja su se usmjerila k proučavanju solarne klime i planetarnih temperatura. U Budimpešti je Milutin Milanković završio monografiju o ovom problemu, koja je objavljena 1920., pod naslovom Théorie mathématique des phénomènes thermiques produits par la radiation solaire (Matematička teorija termičkih fenomena uzrokovanih sunčevim zračenjima). Za drugu knjigu, Milanković je napisao četiri dijela razvijajući i formirajući svoje teorije: teoriju sekularnih pokreta Zemljinih polova i teoriju glacijalnih perioda (Milankovićevi ciklusi). Milanković je 1941. odlučio sakupiti sve svoje radove koji se bave teorijom solarnog zračenja i objaviti ih pod jednim naslovom - Kanon der Erdbestrahlung und seine Anwendung auf das Eiszeitenproblem (Kanon osunčavanja Zemlje i njegova primjena na problem ledenih doba ; Canon of insolation of the ice-age problem).
Pred sam početak rata u Jugoslaviji, 1941. je završeno tiskanje ovog najznačajnijeg djela Milutina Milankovića - Kanon der Erdbestrahlung und seine Anwendung auf das Eiszeitenproblem (Kanon osunčavanja Zemlje i njegova primjena na problem ledenih doba) objavljenog u izdanju Srpske kraljevske akademije.
Opis:
Johann Elert Bode bio je njemački astronom koji je živio u drugoj polovici 18. stoljeća i prvoj polovici 19. stoljeća. Ovo je njegova astronomska rasprava iz 1818. godine koja sadrži njegova opća razmatranja o Zemlji.
Astronomska rasprava njemačkog astronoma Johanna Elerta Bodea Allgemenine Betrachtungen über das Weltgebäude izdana je u Berlinu 1818. godine.
Johann Elert Bode bio je njemački astronom koji je živio u drugoj polovici 18. stoljeća i prvoj polovici 19. stoljeća. Ovo je njegova astronomska rasprava iz 1818. godine koja sadrži njegova opća razmatranja o Zemlji.
Astronomska rasprava njemačkog astronoma Johanna Elerta Bodea Allgemenine Betrachtungen über das Weltgebäude izdana je u Berlinu 1818. godine.
Opis:
Benedikt Stay (Stojković) hrvatski je latinistički pjesnik (Dubrovnik, 1714. – Rim, 1801.). Kao mladić u Dubrovniku zainteresirao se za matematiku i filozofiju. Godine 1742. u Rimu se zaredio i postao profesor na Papinskom sveučilištu. Pisao je poeme filozofsko-znanstvene i teološke tematike u kojima izlaže Descartesovu filozofiju i Newtonovu mehaniku. Dopisivao se s prijateljem R. Boškovićem, koji mu u nekim pismima i dodatno obrazlaže značenje nekih njegovih postavki.
Ovo je najznačajnije djelo dubrovačkog pjesnika, filozofa i znanstvenika Benedikta Staya (Benedictus, Benedicto, Benedetto) iz 1749. godine Philosophiae …. Versibus traditae libri seks, editio tertia juxta secundam editionem Romanam. Radi se o trećem izdanju, objavljenom u Veneciji, njegovog filozofskog didaktičkog epa u 6 knjiga, pisanom na latinskom jeziku u heksametrima, o Descartesovoj prirodnoj filozofiji. U drugoj knjizi spjeva Stay prema Descartesu tumači koja je narav tijela, kakav je odnos prostora i tvari, kako glase zakoni očuvanja količine gibanja i tri zakona gibanja. U trećoj knjizi u tančine je izložio izvornu Descartesovu teoriju vrtloga. U četvrtoj knjizi je obradio probleme posebne fizike, kao što su primjerice plima i oseka, sjeverna zora, podrijetlo izvora, vjetrovi, padaline i potres. U završnici četvrte knjige opisao je epizodu o velikoj dubrovačkoj trešnji iz 1667. godine. U stihovima šeste knjige svog spjeva, prihvatio je obrazloženje kojim je Bošković osporio polazište Descartesove prirodne filozofije: „Vrtlozi, kakve su htjeli kartezijanci, ne mogu postojati; ako postoje, ne mogu dugo trajati; ako potraju, ne mogu udovoljiti zakonima nebeskih kretanja.“ U drugoj knjizi spjeva Stay prema Descartesu tumači koja je narav tijela, kakav je odnos prostora i tvari, kako glase zakoni očuvanja količine gibanja i tri zakona gibanja.
Benedikt Stay (Stojković) hrvatski je latinistički pjesnik (Dubrovnik, 1714. – Rim, 1801.). Kao mladić u Dubrovniku zainteresirao se za matematiku i filozofiju. Godine 1742. u Rimu se zaredio i postao profesor na Papinskom sveučilištu. Pisao je poeme filozofsko-znanstvene i teološke tematike u kojima izlaže Descartesovu filozofiju i Newtonovu mehaniku. Dopisivao se s prijateljem R. Boškovićem, koji mu u nekim pismima i dodatno obrazlaže značenje nekih njegovih postavki.
Ovo je najznačajnije djelo dubrovačkog pjesnika, filozofa i znanstvenika Benedikta Staya (Benedictus, Benedicto, Benedetto) iz 1749. godine Philosophiae …. Versibus traditae libri seks, editio tertia juxta secundam editionem Romanam. Radi se o trećem izdanju, objavljenom u Veneciji, njegovog filozofskog didaktičkog epa u 6 knjiga, pisanom na latinskom jeziku u heksametrima, o Descartesovoj prirodnoj filozofiji. U drugoj knjizi spjeva Stay prema Descartesu tumači koja je narav tijela, kakav je odnos prostora i tvari, kako glase zakoni očuvanja količine gibanja i tri zakona gibanja. U trećoj knjizi u tančine je izložio izvornu Descartesovu teoriju vrtloga. U četvrtoj knjizi je obradio probleme posebne fizike, kao što su primjerice plima i oseka, sjeverna zora, podrijetlo izvora, vjetrovi, padaline i potres. U završnici četvrte knjige opisao je epizodu o velikoj dubrovačkoj trešnji iz 1667. godine. U stihovima šeste knjige svog spjeva, prihvatio je obrazloženje kojim je Bošković osporio polazište Descartesove prirodne filozofije: „Vrtlozi, kakve su htjeli kartezijanci, ne mogu postojati; ako postoje, ne mogu dugo trajati; ako potraju, ne mogu udovoljiti zakonima nebeskih kretanja.“ U drugoj knjizi spjeva Stay prema Descartesu tumači koja je narav tijela, kakav je odnos prostora i tvari, kako glase zakoni očuvanja količine gibanja i tri zakona gibanja.
Opis:
Milutin Milanković (Dalj, 1879. - Beograd, 1958.) bio je građevinski inženjer, klimatolog i astronom. Poznat je po teoriji ledenih doba, koja povezuje varijacije Zemljine orbite i dugoročne klimatske promjene. Ova teorija je poznata pod imenom Milankovićevi ciklusi. Već 1912., njegova zanimanja su se usmjerila k proučavanju solarne klime i planetarnih temperatura. U Budimpešti je Milutin Milanković završio monografiju o ovom problemu, koja je objavljena 1920., pod naslovom Théorie mathématique des phénomènes thermiques produits par la radiation solaire (Matematička teorija termičkih fenomena uzrokovanih sunčevim zračenjima). Za drugu knjigu, Milanković je napisao četiri dijela razvijajući i formirajući svoje teorije: teoriju sekularnih pokreta Zemljinih polova i teoriju glacijalnih perioda (Milankovićevi ciklusi). Milanković je 1941. odlučio sakupiti sve svoje radove koji se bave teorijom solarnog zračenja i objaviti ih pod jednim naslovom - Kanon der Erdbestrahlung und seine Anwendung auf das Eiszeitenproblem (Kanon osunčavanja Zemlje i njegova primjena na problem ledenih doba ; Canon of insolation of the ice-age problem).
Théorie mathématique des phénomènes thermiques produits par la radiation solaire (Matematička teorija termičkih fenomena uzrokovanih sunčevim zračenjima) monografija je u izdanju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Parizu, koja je usmjerena proučavanju solarne klime i planetarnih temperatura. U njoj je Milanković iz aksioma izračunao temperature na različitim točkama površine Zemlje u različito doba godine. Također je riješio problem termodinamike unutarnjih planeta Sunčevog sustava i postigao pouzdano predviđanje trenutne klime Merkura, Venere, Marsa i Mjeseca, koja još vrijede (izuzev Venere).
Milutin Milanković (Dalj, 1879. - Beograd, 1958.) bio je građevinski inženjer, klimatolog i astronom. Poznat je po teoriji ledenih doba, koja povezuje varijacije Zemljine orbite i dugoročne klimatske promjene. Ova teorija je poznata pod imenom Milankovićevi ciklusi. Već 1912., njegova zanimanja su se usmjerila k proučavanju solarne klime i planetarnih temperatura. U Budimpešti je Milutin Milanković završio monografiju o ovom problemu, koja je objavljena 1920., pod naslovom Théorie mathématique des phénomènes thermiques produits par la radiation solaire (Matematička teorija termičkih fenomena uzrokovanih sunčevim zračenjima). Za drugu knjigu, Milanković je napisao četiri dijela razvijajući i formirajući svoje teorije: teoriju sekularnih pokreta Zemljinih polova i teoriju glacijalnih perioda (Milankovićevi ciklusi). Milanković je 1941. odlučio sakupiti sve svoje radove koji se bave teorijom solarnog zračenja i objaviti ih pod jednim naslovom - Kanon der Erdbestrahlung und seine Anwendung auf das Eiszeitenproblem (Kanon osunčavanja Zemlje i njegova primjena na problem ledenih doba ; Canon of insolation of the ice-age problem).
Théorie mathématique des phénomènes thermiques produits par la radiation solaire (Matematička teorija termičkih fenomena uzrokovanih sunčevim zračenjima) monografija je u izdanju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Parizu, koja je usmjerena proučavanju solarne klime i planetarnih temperatura. U njoj je Milanković iz aksioma izračunao temperature na različitim točkama površine Zemlje u različito doba godine. Također je riješio problem termodinamike unutarnjih planeta Sunčevog sustava i postigao pouzdano predviđanje trenutne klime Merkura, Venere, Marsa i Mjeseca, koja još vrijede (izuzev Venere).
Opis:
Lewis Fry Richardson (1881. – 1953.) bio je engleski matematičar, fizičar, meteorolog, psiholog i otac modernih matematičkih metoda prognoziranja vremena. Zapažen je i po radu s fraktalima te metodi rješavanja linearnih jednadžbi, znanoj kao Richardsonova modificirana iteracija.
Richardsonovo djelo Weather prediction by numerical process (Prognoziranje vremena numeričkim postupkom), objavljeno 1922., jedno je od najvažnijih knjiga o meteorologiji ikad napisanih.
Richardson je u njoj iznio sistematičnu matematičku metodu za prognoziranje vremena, koju je demonstrirao probnom prognozom. Kroz povijest se pokazalo da su Richardsonove metode u osnovi bile pouzdane – metodologija koju je predložio se i danas koristi pri prognoziranju vremena. No, njegove su metode u tadašnje vrijeme bile veoma nepraktične, zbog čega su njegove zamisli dugi niz godina bile zaboravljene.
Lewis Fry Richardson (1881. – 1953.) bio je engleski matematičar, fizičar, meteorolog, psiholog i otac modernih matematičkih metoda prognoziranja vremena. Zapažen je i po radu s fraktalima te metodi rješavanja linearnih jednadžbi, znanoj kao Richardsonova modificirana iteracija.
Richardsonovo djelo Weather prediction by numerical process (Prognoziranje vremena numeričkim postupkom), objavljeno 1922., jedno je od najvažnijih knjiga o meteorologiji ikad napisanih.
Richardson je u njoj iznio sistematičnu matematičku metodu za prognoziranje vremena, koju je demonstrirao probnom prognozom. Kroz povijest se pokazalo da su Richardsonove metode u osnovi bile pouzdane – metodologija koju je predložio se i danas koristi pri prognoziranju vremena. No, njegove su metode u tadašnje vrijeme bile veoma nepraktične, zbog čega su njegove zamisli dugi niz godina bile zaboravljene.